didgiland didgeridoo katalog Z-V-S škrabarije T'n'T linkovlje forum
prIče Intervjuiji članci Desilo nam se s FoReUmA Kolumne		.:Desilo nam se Haračenje morem 2004. Bilježeno iz Svilkove svijesti... 22. 7.-?? 2004. Drugi dan mora nazove Lovorka Dudu i pita ga: 'Kol'ko vam je trebalo do mora?' 'Osam piva!', kaže Dudo. Eto, tako smo krenuli put Splita. Batis nas je vozio, a mi smo si put prikratili s par pivica.:) Bile su tada one ljetne gužve po autoputovima, a vožnja starom cestom duže traje, što smo drugo mogli?! Put je samo proletio. (Kako se uzme, odnosno, kako tko uzme, mislim da je Batisu put trajao NEŠTO duže nego nama.) U Split smo došli sa zalaskom sunca. Parkirali smo se pokraj željezničkog kolodvora i nakon javljanja dijelu benda, koji je već nekoliko dana bio na okupu, uputili smo se, a po što drugo nego po agave. (Tu uočavate kako treba iskoristiti svaku priliku jer kasnije je prekasno ili ste predaleko, ili se ne možete sjetiti gdje ste nešto vidjeli… Naime, tema ovog ljeta mogla bi biti ili odmah ili nikada.) Smještene na poslovično nepristupačnom mjestu, udaljene pet metara slobodnog pada do prvog tvrdog tla pod nogama ili možda pod strganim vratom, tihim glasom, kojeg čuju samo izabrani, dvije agave pjevušile su naša imena. Približili smo im se s pivskom odlucnošcu. (Rane od brojnog trnja osjetio sam tek drugog dana, u moru.) Čvrstim stiskom Dudinih hlača i gaća nisam dopustio Dudi onaj slobodan pad. Ubrzo je prva pala. Druga je zahtijevala više vještine i upotrebu alpinističkog užeta. Dudo je skladno primijenio baletansku spretnost pilajući agavu jednom rukom, dok je drugom pokušavao ublažiti urezivanje konopa u njegovu obitelj. Ja sam zavezan drugim krajem konopa čvrsto držao obližnji zid, kako, sada vezani, obojica ne bi iskusili onaj slobodan pad. Uslijedilo je nekoliko glasnih izmjena poput: 'Nemoj me pustit da padnem!!!', 'Neću, neću, ako ćeš ti past past ću i ja!!!', 'Drži me, drži me!!!', 'Držim te, držim te, vjeruj mi!!!'. Uskoro je i druga pala. Sastali smo se s bendom i održali prvu morsku svirku. One pivice su ucinile malu štetu pa imam neke rupe... Mislim da je svirka bila dobra i da je Dudo izvodio neke svoje tekvandoaške spike te da ga je bolila noga. (radio sam araber op.dud.) Kasnije smo otišli na Bačvice gdje je svirao jedan zanimljiv bend, imali su bubnjara, violinu, pevaljku… Mi smo im ponekad uskočili s kojom šuškom. Dudo se ubrzo predao, blijed ko krpa zaspao je s poluotvorenim ocima na stolcu koji nije bio toliko udoban. (ja se ne sjećam da sam imao poluotvorene oči, a stolac mi je bio i preudoban:) Tako je otprilike izgledao prvi dan, osim što smo otišli do stana iznad Žnjana gdje smo proveli najvruću noć ikada.(a čak nije ni bilo djevojaka u toplesu, op. dud.) Dudo i ja smo se odlučili za spavanje na balkonu, no ni to nije bilo dovoljno. Ležali smo u gaćicama (gačice! ha ha! reko je riječ na G! op. dud.) dok je znoj neprekidno curio s nas. Glava mi se zalijepila za neraspakiranu vreću za spavanje koja je poslužila kao jastuk. Jedva smo dočekali jutro… Nakon zonskog obroka krenuli smo na kupanac. Sada slijedi priča o nepogrešivom oku ili vjerojatno o najnevjerojatnijem osjetilu sluha ikada. Otplivali smo malo dalje od obale i odlučili se zaplivati prema obližnjem rticu. Plivanac je bio kežjual i sadržavao je podosta sprdancija kada odjednom…! Kada od jednom…! Kada od jednom uzviknu Dudo: 'Eno je!!!!!'. Pokušao mi ju je pokazat, prst je usmjerio prema gustom šumarku, udaljenom, pa, barem 1 km. Ja nisam ništa vidio, ali vjerovao sam mu. Kasnija šetnja potvrdila je moju vjeru. Ta ce agava biti središte priče jednog od slijedećih dana. Popodne smo otišli na kupanac u Duče, a kasnije svratili do Omiša. Tamo smo održali prvu i zadnju morsku bendovsku probu. Prošla je jako dobro i to se osjetilo u našem nastupu u Splitu te večeri. Meni je to bila najbolja svirka mora! Treći dan je dio benda (Kameni i Goran) skoknuo do Zagorja na neku gažu, a mi ostali okušali smo se u popodnevnom sviranju po trgovima Splita. Prošlo je jako dobro, a ako ste ptica i želite nekog pokenjat prošlo je još bolje. Naime, Dudo i ja smo dobili po jedno govno na ledima, a sjedili smo pet metara jedno od drugog. Baš divno… Večer i pripadajuću noć proveli smo na Cetini nedaleko od Sinja. Simpa tip zvan Sova organizirao je neku bubnjarsku radionicu i pozvao nas da mu se pridružimo. Druženje uz vatricu obuhvatilo je roštiljanje kobasica, svirku didgeva, medusobno upoznavanje (To je izgledalo nekako sektaški, a Dudo je popio već par pivica te je iskušavao uvjerenja, preciznije pacifisticka uvjerenja, nekih od sudionika kruga oko vatre), a na posljetku smo bili upućeni na šamansko putovanje, koje se sastojalo od toga da je Sova đembeao, a mi smo hrkali. Ona radionica bubnjanja održavala se tek slijedeći dan, no jedna noc tamo nam je bila više nego dovoljna pa smo krenuli put Splita. Tu vecer sastali smo se s onim ostatkom benda u Trogiru i tamo održali svirku. Mogu primijetiti da se ljudima-prolaznicima-slušaocima svidjela, osobito su im se svidjeli svirači didgeva i njihove stvarčice. (Ovom prilikom molimo onu fotku Vi drage djevojke iz Bg) cak smo od lokalnog prodavača i izrađivača nakita dobili kožne narukvice. Preostali dio večeri smo Dudo i ja proveli pijuckajući prefini prvi ovoljetni prošek na sredini trogirskog mosta kojeg su ljuljuškali prolazeci automobili. Sljedeći dan, dok se ostatak benda pospremao za pokret prema otoku Hvaru, Dudo i ja smo se uputili po onu prethodno izdvojenu agavu. Bila je smještena na nepristupačnoj padini. Odlučili smo se na ulet odozgo te smo uz više nespretnosti nego spretnosti uspjeli spustiti agavu na dohvat ruka. Optrgavajući razgranati cvijet agave začuli smo zujanje u njenoj unutrašnjosti. Nije zvučalo ugodno, a još nam je manje bilo ugodno kad je iz jedne od rupa, koje smo tek tada primijetili izletjela pčeletina ubojičetina.(ona ljubičasta-smrtonosna op. dud.) Nije nam ništa pokušala reći već je izravnim napadima izražavala svoje nezadovoljstvo našim rušenjem njezine nastambe. Uz mahanje majicom, kao jedinim sredstvom obrane, morali smo promijeniti taktiku trganja agave s korijenom jer ju prva nije išcupala. Odlučili smo je prebaciti na drugu stranu. To je zamalo uspjelo, ali na putu nam se postavilo drvo. Prihvaćajući opasnost popeo sam se na drvo s velikom odvažnošcu. No, nakon nekoliko zapila vrha agave pojavila se još jedna pčeletina ubojičetina (ljub. op. dud.). Pokušao sam se obraniti mahanjem jednom rukom dok sam se s drugom držao za drvo. Sada se sigurno pitate, a gdje mu je onda bila pila. Dobro ste to uočili! U tom razuzdanom stanju pila se odlučila na jedan let iz moje ruke. (Sad slijedi najduža rečenica izvještaja. Duboko udahnite!) No, nije daleko stigla pa se odlucila past, sva sreća da joj se na putu do poda isprijecio komad striopora kojim se Dudo branio od otpadajućih grana, koje sam ja uspio strest u onoj žarkoj obrani, jer bi se mogla nabit na njegovu glavu, a to bi vrlo vjerojatno označilo njezin kraj postojanja, jer ako su Dudi ruke tvrde kao kamen, zamislite tvrdoću njegove glave. Vratimo se na mene na drvetu. I tako ja mašem i mašem, skoro sam vec pao s drveta, no onda sam podivljao do kraja. Zaletio sam se po grani do agave i strgao je nogom. Nakon toga u trenu sam se spustio na pod jer sam tamo imao kakve takve šanse u borbi s pčeletinom ubojičetinom. Pobjegla je! Sada nas je od savršene agave dijelilo samo malo natezanja s njom do neke ravnije podloge i dva pilanja. To smo uspješno obavili. (detalji nisu ispričani zbog mogućih problema s društvom za zaštitu pčeletina ubojičetina koje prijeti istrebljenjem čovjecanstva. to je pčeletinsko-ubojičetinsko društvo, dakako. op. dud.) Prije odlaska na trajekt osigurali smo se dovoljnim zalihama bendovskih promo CeDeja ne sumnjajuci u naš moguci uspjeh. (Circa Clivum pAlatijum 100 komada.) Naime, glavni izvor prihoda nam je predstavljala prodaja tih Cda. Prvu večer svirali smo u Starom gradu. Od utrška smo si uboli prošek i proveli noć u slatkom propitkivanju smisla postojanja. Šteta što nam se na putu našla masna lignja i napala Kamenom gležanj…(ah, kakav je ta samo start imala...:) op. dud.) Drugi dan sreli smo neke Slovake s didgom te smo se upustili u konverzaciju. Koristili smo svaki svoj jezik jer nas nije povezivalo znanje jednog zajedničkog. Uz ponešto mahanja rukama i vešestrukim ponavljanjem pojedinih riječi uspjeli smo se sporazumjeti. Predvečer smo se uputili u meku svih uličnih svirača - grad Hvar. (Tada smo Vam se javili na forum!) Lagana šetnjica pokazala nam je kako je ovo i meka izradivača didgeva. Vidjeli smo barem 20 potencijalnih didgeva. Šteta što su skoro sve agave bile zelene, zelene. Prva svirka protekla je vec poprilično standardno i uigrano. Nije me iznenadilo da sam ponovo bio posran, a ni Dudu da je stao na neko staklo i dobio staklenog prijatelja u peti slijedecih 12 sati. Tu sam pojeo najmasniji burek u svom životu. Maščoba mi se cijedila niz podlaktice i ukenjala mi jedine duge hlače, a nakon što sam smastio burek iz burečkog omota sam izlio curak mašcobe. Noć je pak bila posebno zanimljiva. Počelo je kišiti. Nekako nas se sedmoro stisnulo pod ceradu. (3 puta 4 metra) Do jutra smo samo Dudo i ja ostali pod ceradom, nekima je bilo prekoso, nekima preusko, neke su izluđivali komarci… Probudila nas je truba automobila… Batis je pobjegao od komaraca i legao na sredinu ceste da se naspava!!! Navečer smo imali posljednju bendovsku svirku. Upoznali smo dva didge svirača Andyja iz Austrije i Rochera iz Švicarske. S njima smo imali mali dem sešn oko jedne svijeće na udaljenoj plažici. Nekoliko zanimljivosti: vidjeli smo tri skupa i dobra didga, jedan je imao pozlaćeno zvono s unutrašnje strane, upoznali su nas s didge terapiom i kako to utjece na žene, čuli smo kako se izvodi brejkerski beet box kroz didge… Sve u svemu zanimljivo. Poslije smo se uputili da otpilimo jednu agavu. Naravno da nije bilo jednostavno… Napalo nas je gnijezdo mrava koji su si našli dom u suhim listovima agave. Tada sam upoznao što znači bol. Jedan me je probao progutat. Kako u tome nije uspio odlučio je usisat moju unutrašnjost, a za to je u mene ispustio ogromnu količinu mravlje kiseline. Njegov postupak sam ubrzo prigodno popratio trajajućim, gromoglasnim krikom… No, konačan rezultat bila je prekrasna agava, s najvećim zvonom kojeg smo ikada otpilili (CCA 40 cm). Slijedeći dan Dudo i ja smo se odvojili od benda, otišli do Starog grada i tamo proveli noć. Sljedeći dan uputili smo se put Splita. Brodom prema Rijeci. Stopom prema Lubenicama… Počeli smo češće koristili fotoaparat pa kako kažu slika vrijedi tisuću riječi, evo vam nekoliko cijelih tisuća riječi i još pokoja više… Kupili smo sitnice za picu Na brodu smo upoznali četverogodišnjaka Erika iz Švicarske Put do Lubenica sadržavao je šetnjicu preko Krčkog mosta Tamo smo se zadovoljili malim stvarima... VeCeom Pivicom Raskomotili smo se u spiljici, a uletio nam je masni talijanski uzurpator naše spilje Ispekli smo si picu i pijuckali Sljedeći dan smo si ispekli još jednu Malo smo se potrudili oko peći Tu je moj dio družbe s Dudom za ovo ljeto svršio. Ja sam skoknuo do Zg (Femili emirdnsi), a Dudo je ostao otpiliti koje ekstra tvrdo drvo s više ne toliko oštrom pilom. Po njegovim pričama usamljeni uspon do Lubenica sa stvarima plus jedan sviježe odrezani balvančic bio mu je najgori fizički napor ikada(top 5 sigurno op. dud.), a trajao je dva i pol sata. Na putu je sreo ekspediciju Čeha koji su ga uslikali. Noć je proveo uz pivu i neko razuzdano društvance, a da mu bude još teže pobrinula se kiša praćena jakim vjetrom. Naravno da nije imao ceradu jer sam ju ja odnio u Zagreb da mu olakšam uspon. Sljedeći dan pridružila mu se Maja da mu bude olakšanje. Spustili su se od plaže i tamo proveli još jednu noć. Dudo je na kraju završio u Selcu, a ja u Jablancu, naravno s našim drugim polovicama. Još smo se jednom sreli na par dana. Bilo je to u Lukovu kod Maje gdje smo se okušali u windsurfingu… Dudijev dodatak. Kratka priča o predugom usponu. Sve je počelo sumanutom žurbom i spremanje svih stvari s Lubenicke plaže na kojoj smo bili posvuda desilo se u tren oka. I to fakat malog oka. Bilo je oko tri-pol četiri popodne, Sunce je prekrasno pokazivalo svoje termonuklearne moći. Krenuo sam prema gore bez balvančica. Taj dio je išo ok. Zatim je, nakon stotinjak metara uspona, slijedilo već spomenuto piljenje pretvrdog balvančica tupom "garden" pilom. Tu su stvari krenule po zlu. Nakon dvadesetak minuta piljarskog sprinta iznojio sam litru koju više nisam mogao nadoknadit. Iscrpljen od piljenja krenuo sam penjat. To je išlo nevjerojatno loše. Uspon je strahovito strm, šoderast, noge klize po tlu. Ruksak na ledjima, na prsima, didg s lijeve strane i balvan na ramenima. Nisam se uopće mogao hladit i faca mi je gorila (ili u najmanju ruku jedna oveća čipmanza). Išao sam doslovno u turama od 10 metara i stajao jer mi je srce probijalo uši. Svilko može potvrdit da nisam baš u jadnoj formi, ali ovo... Hladio sam se u sjenama grmova koji su bili pola moje visine. U jednom trenutku sam stao da napišem posljednju poruku, ali se nije htjela poslat. Znao sam da je bilo glupo za umrijet, pa nisam. Prva trećina puta je trajala vječno. Strahovit uspon po šoderu i Suncu. Druga trećina me malo cuvala od Sunca uskim prolazima kroz pikavo grmlje koje je dokazivalo svoju učinkovitu pikavu obranu na mojim jadnim ručicama s kojima jednostavno nisam imao kamo. Još mi je i balvan zapinjao i zanosio me, da, tu prekrasnoću ne smijem zaboravit. Nakon dvije trećine puta imao sam mali svirački odmor. Sreo sam jednu jako simpatičnu češku obitelj, za koju sam mislio da je Finska. Ups:) Odmor mi je uveliko godio. "Drag" nisam nikad bolje u životi svirao, činilo mi se da samo to još i mogu. Ovako je to izgledalo... (ovo okolo su moje stvari) Ostatak puta je bio kroz široki put u šumici. Rekao bi da je to bilo lagano da mi ramena nisu već propala par kralješaka niže. Trgajuća bol... Ovako sam izgledao stotinjak metara prije Lubenica. Milan, puno ti hvala za slike, ti si jedini koji mi ih je poslao!!! Uzor si svim didgeridoovachima te onima koji se tako osjećaju diljem svijeta! Što se tice "balvančića", od njega se planira napraviti nešto što će jednog dana biti poznato kao "lubenički didg"! A ja cu ga defitivno pamtiti kao najteže nabavljivo drvo ikada! zasad:) Toliko od nas, prepuštamo vas našim drugim pustolovinama, slobodno švrljajte sajtom, osjećajte se kao kod kuće=) "Hoću gore! Na sam vrh gore! Nešto mi je promaklo..." Gartan, daklem tam di se bilo prije, a ne gdje se je sad Didgiland.com | Sva prava pridržana © 2005