|
| prIče |
|
| Intervjuiji |
|
| članci |
|
| Desilo nam se |
|
| s FoReUmA |
|
| Kolumne |
|
|
|
| .:Desilo nam se |
| Posjet Ondreju Smeykalu |
31.5 - 5.6. '06. |
[po zapisima u sjećanju jedne Pupi...]
U Prag smo krenuli 31.5. oko pola devet navečer. Ne sijećam se kad sam zadnji put bila toliko uzbuđena zbog nečega, iako još nisam bila svijesna svega što će se dogoditi slijedećih par dana. Ja sam imala u glavi "samo" da idem sa najboljim našim sviračem didgeridooa upoznati općenito najboljeg svirača didgeidooa...
Prvu noć smo prespavali blizu Beča i sljedeće jutro smo napokon bili u Pragu.
Ušli smo u dio grada nazvan Holešovice, sparkirali se na prvo mijesto koje nam se činilo imalo ok, odlučili prošetati okolo, promijeniti lovu, kupiti kartu grada i telefonsku karticu, te se napokon javiti Ondreju. Govornice u Pragu su čudne neke, trebalo nam je neko vrijeme da skužimo kak funkcioniraju (ne, to ne govori ništa o nama, samo o govornicama u Pragu!). Ali jesmo, i napokon smo dobili Ondreja. Dudo mu je objasnio gdje smo i Ondrej je rekao doći za sat vremena po nas. Tada su mi se nekako sve kockice posložile - Prag, Ondrej... I bila sam još sretnija, ako je to ikako bilo moguće. Tih sat vremena činilo mi se kao cijela godina, i onda se u jednom trenu samo stvorio kraj nas. Srce mi je na trenutak zastalo...
Krenuli smo s njim do njegovog studia/prostora gdje vježba koji je bio nedaleko mjesta gdje smo se sparkirali. Čini se da je Dudu nekakav čudan instinkt naveo da se sparkira baš tamo...pa da zapravo, ako se sjećaš, morao sam na wc... to je nepogrešivi instinkt-op.dud.
Njegov studio je smješten u zgradi nekog starog kolodvora, poprilično je zanimljiv, pun raznih, neobičnih stvari, čini mi se tipičnih za Ondreja. Ušli smo u prostoriju gdje snima kako bi isprobali neke didgeve u namjeri kupovine istih, i na podu imali što vidjeti. Na jedan dugacak didg bila su stavljena tri kraja trube nagurani jedan u drugog. Ondrej nam je kasnije objasnio da mu nisu mogli napraviti jedan dovoljno dugačak, pa je morao spojiti tako tri. Dudo ih je nazvao nastavcima profesora Baltazara. I stvarno tako i izgledaju, neopisivo nešto. Dugo nakon toga mi nisu ti nastavci izlazili iz misli, ostala sam fascinirana time kako ti takvo što padne na pamet, iako mi je Dudo kasnije objasnio da je sasvim normalno da ti takve stvari padaju na pamet kad se profesionalno baviš sviranjem.
Ondrej nam je prije nego je otišao dalje svojim poslom predložio gdje da odemo pogledati za hostel i gdje da odemo nešto jesti. Naravno da smo odlučili prihvatiti njegove prijedloge, barem što se hrane tiće. Trebalo nam je dosta dugo da nađemo to mjesto zvano Govinda, a onda je uslijedilo totalno razočaranje. Restoran je vegetarijanski, a mislim da je nama, tada već pregladnjelim, mesojedima takvo što zadnje trebalo. Sva sreća, pa nije više ni radio. Otišli smo u obližnji kineski, oboje šokirani tom Govindom, koju je Dudo kasnije stalno zvao Govnida. Razumljivo.
Nakon toga smo još zujali okolo Pragom, saznali da je i hostel zatvoren, našli jedan odličan, mali i full udoban birc i tamo proveli ostatak večeri uživajući u preskupoj praškoj pivi.
Prespavali smo u autu na parkiralištu ispred Ondrejeva studija. Otkrit ću vam tajnu kako Dudo tako dobro svira - on svira čak i dok spava!!! Odnosno sanja da svira nešto i u skladu s tim diše!!!moja tajna je otkrivena!!! čak i meni! op. dud.
Drugo jutro smo otišli do grada malo razgledati okolo, kad smo već u Pragu da nešto i razgledamo, Dudo je pojeo do tada najgori gyros (ocjena 1-2 i to samo na temelju količine mesa, a moram priznati da ni meni nije baš super izgledao. I nakon toga smo krenuli prema Kutnoj Hori gdje je navečer Ondrej imao koncert. Našli smo se popodne s Ondrejem u toj kapelici gdje je bio koncert, malo pričali s njim i pomogli mu malo razmijestiti didgeve (Dudo mu je pomagao, a ja sam fotkala uokolo). Nakon toga smo ga ostavili da se dalje spremi za koncert, otišli prozujat gradom i pojesti nešto.
Koncert je poceo oko 19. Kapelica je bila obasjana dušicama postavljenima uokolo, a na ulazu se dijelio čaj. Od same takve atmosfere sam se osjećala neopisivo dobro i nikako nisam mogla dočekati da koncert počne. Ondrejev album slušam gotovo svaki dan, i sad napokon imam priliku čuti ga uživo, ali svaka minuta mi se činila beskonačnom dok nije počeo svirati. A kad je napokon počeo... Iskreno, ne mogu niti približno opisati kako sam se tada osjećala. Dudo i ja smo se nekoliko puta pogledali nekim "on je nevjerojatan" pogledom. Mislim da oboje nismo mogli vjerovati što se oko nas upravno događa. Zvukovi koje je Ondrej proizvodio su mi se činili potpuno nevjerojatnima, nezemaljski. Sumnjam da ću ikada moći objasniti kako sam se onda osjećala i što mi je onda sve bilo u glavi, i sumnjam da će me itko ikada uspjeti ostaviti tako paf kao tada Ondrej. Na kraju sam samo Dudi rekla kako sam uvjerena da Ondrej nije sa ovog svijeta, jer niti jedna normalna osoba ne može napraviti ovo što je on sada.
Nakon koncerta smo još malo pričali s Ondrejem, koji se i dalje činio kao najnormalnija osoba (ali samo činio), i dogovorili se da dođemo u ponedjejak u studio na doručak.
Nakon tog koncerta smo mogli krenuti prema Zagrebu, ali taj ponedjeljak nebi ni Dudo ni ja propustili ni za što. Tu priliku biti još malo s Ondrejem, doručkovati s njim i pričati još malo.
Nakon koncerta smo krenuli prema jednom kampu nedaleko Kutne Hore gdje se svako proljeće i svaku jesen okuplaju didgeridoo svirači. Tu večer, i onu sljedeću, smo prespavali u šatorima u tom kampu.
Na tom okupljanju je bilo ok, poprilično zanimljivo. Upoznali smo dvadesetak čeha i slovaka koji sviraju ili izrađuju didgeve. Neki su svirali i djembe.
Samo troje, četvero su znali engleski, pa smo se sporazumijevali nekom čudnom kombinacijom češko-englesko-hrvatskog. Sve je to slično. =)
Dvoje ljudi koji su meni ostali u sjećanju su Marek i Lukaš. Marek izrađuje didgeve, dobar je u tome i tamo ga stvarno svi cijene. A Lukaš poprilično dobro svira didg i putuje uokolo po svijetu, zanimljiva osoba.
I Dudo i ja smo primjetili nešto zanimljivo na tom susretu. Svi koji su bili tamo su završili radionicu kod Ondreja, i svi zvuče kao neki njegovi klonovi. Loši klonovi. Meni se osobno to nije ni malo sviđalo. Ondrej neopisivo svira, i ne kažem da nitko ne može svirati kao on, ali mi nije jasno zašto bi netko želio svirati točno kao on. Zar ne bi trebao svatko razviti neki svoj stil?
Kasnije kad smo Ondreju to ispričali, on se nasmijao i rekao da im on na radionicama uvijek govori suprotno, odnosno to da trebaju naći svoj stil, ali vjerojatno taj dio nitko ne čuje.
Odlazak iz kampa je bio poprilično zanmljiv, odnosno slaganje šatora je bilo poprilično zanimljivo. U jednom trenutku kad smo već skoro bili gotovo sa slaganjem Dudo je počeo ludovati okolo i zamatati šator oko mene. Naravno da smo nasmijali sve prisutne. Ne znam kako bi bilo šta moglo proć bez Dudinog nasmijavanja svih prisutnih. =) ...o čem ona priča?!?!-op.dud.
U Prag smo se vratili popodne pa smo odlučili još malo prošetati gradom i zalutati na još koji gyros i pivu. I bome smo zalutali na gyros... Završili smo na nekon totalno čudnom mjestu malo izvan centra, Dudo je naručio gyros, a onda smo malo promotrili ekipu oko nas... Pijani tip razbijenih šaka koji leži na podu, par pijanaca stoje za barskim stolovima, tip koji čuva djete u kolicima i cuga pivu i tip sa prirodno napravljenim dredovima. Još se ne mogu odlučiti da li mi je fascinantniji tip sa razbijenim šakama ili tip sa prirodnim dredovima. Brzo smo otišli sa tog mjesta i odzujali dalje prema centru. tip s prirodnim dredovima je imao oči skivene u duplji i izgledao je ko lutka iz muppet showa. ostatak je bio poput sidekicka iz alan forda, pa možda još malo potenciran, al tip koji ziba kolica je nevjerojatno dopridonio bizardnosti. kinez iz kebebdžinice koja prodaje kebebe s obrvama u mesu(kao piletinu) je cijelo vrijeme gledao preko mene dok sam objašnjavao kakav kebab želim, valjda u strahu da mu netko od pristunih ne napravi kriminalnu akciju -op. dud.
Navečer smo se sjetili onog super malog birca od zadnji put i odlučili tamo otić na pivu. Nismo ga našli. Obišli smo cijeli taj dio grada di je bio uzduž i popreko i jednostavno ga nije bilo! Užasan je osjećaj kad znaš da je tu negdje i ne možeš ga nać! Na kraju smo razočarani otišli na još jedan gyros i natrag do auta koji smo opet ostavili kod Ondrejeva studija.
Od centra do auta nam je pješke trebalo nekih dvadesetak minuta, ali od toga doslovno deset minuta oduzme prolazak nekim čudnim podzemnim tunelima kako bi prošli samo jedno križanje. Nikad nisam vidjela čudniji pothodnik! Ni duži! ni ja!!!!-op-dud.
Jutro. Doručak kod Ondreja. Fina kava koju nam je skuhao i definitivno najbolja makovnjača koju smo jeli. Još jedan ugodan razgovor s Ondrejem.
I onda sljedi jedna zgoda (još jedna u nizu)... =) Nakon nekog vremena Dudo se sjetio da mu je šlag kod mene u torbi. Uzima Dudo šlag, ušprica si dio u usta i ponudi Ondreju. A Ondrej bez imalo ikakvog okljevanja napravi isto. Nevjerojatan je. nevjerojatan bi bio da me odbio, kaj ne?-op.dud.
Nakon toga smo se još slikali s Ondrejem, ostavili smo mu lovu za sljedeći album koji je u pripremi i polako krenuli za Zagreb.
Naravno, ni put do Zagreba nije mogao proći bez raznih zgoda (ne kad putuješ s Dudom), pa je tako Dudo na benzinskoj u Austriji na vješalici ostavio torbu sa svime unutra, ali se ipak sjetio dovoljno rano, pa smo ju ipak našli netaknutu kad smo se vratili, iako nisam nikad do sad Dudu vidjela toliko zabrinutog.sve, ali sve mi je bilo u toj torbici. uključujući i dio novaca za novi didg ako me već pasoš i svi dokumenti od auta nisu dovoljan razlog-op.dud. A kasnije smo u Sloveniji fulali skretanje za Hrvatsku jer smo racunali (matematičar je računao ako ćemo točnije) koliko se sad u tom trenutku ljudi na svijetu ševi. Došli smo do broja između 7 i 35 milijona. Molim da netko provjeri taj podatak pa nam javi!e, da, nek provjeri!-op.dud.
Bilo mi je čudno vratiti se u Zagreb, povratak u realnost, u sve uobičajene dnevne obaveze. Time su mi se Prag i Ondrej još više činili kao neki divan san...
Daklem, u Pragu je bilo neopisivo dobro.
Koncert je bio neopisiv. Savršen (i puno, puno više od toga).
Ondrej je neopisiv. Pun korisnih savijeta, jako topla i pristupačna osoba. Čudan na svoj način (pozitivno čudan). Zanimljiv.
Dudo je neopisiv također, s njim vam nikad neće biti dosadno, zabava vam je zajamčena. =)
lako tebi reć kad te zabavljam ostavljajući svoje sve na benzinskoj, riskirajući svemoguće (jedna riječ) bolesti jedući kebab kod češkog kineza (ocjena 3+, dakle daleko bolji nego onaj s početka priče), stavljajući život na kocku dok si šlagom probijam put u bolju budućnost... ej pa bilo je i meni zabavno!!! vidimo se opet na nekom putu!! op.dud.
|
|
|
"Hoću gore! Na sam vrh gore! Nešto mi je promaklo..."
|
Gartan, daklem tam di se bilo prije, a ne gdje se je sad |
|
Didgiland.com | Sva prava pridržana © 2005 |
|
|
|
